Perušić leži u samom srcu Like, na pola puta između kontinenta i mora. Kroz njega prolaze autocesta A1, državna cesta D50 od Otočca prema Gospiću i željeznička pruga Zagreb–Split, pa ga svake godine mimoiđu milijuni putnika na putu prema obali.
Šteta je to, jer Perušić nije kraj koji se prolazi usput. Na malom je prostoru sabrao podzemni svijet kakav nema nigdje drugdje u zemlji, srednjovjekovnu utvrdu s burnom poviješću i nekoliko lokaliteta od nacionalnog značaja koje malo tko očekuje u tako malenom mjestu. Ovaj vodič redom prolazi kroz ono najvrjednije.
Pećinski park Grabovača i špilja Samograd
Najveća je atrakcija kraja ujedno i jedinstvena u državnim razmjerima. Grabovača je jedini pećinski park u Hrvatskoj, a prema dosadašnjim spoznajama i jedini te vrste u Europi. Smjestio se 2,5 kilometra od središta Perušića, na istoimenom brdu visokom 770 metara, između ličke krške zaravni i perušićkog polja.
Razlog tom statusu leži u brojkama. Na površini od približno kilometar i pol nalazi se osam špilja i jedna jama — gotovo četvrtina svih zaštićenih speleoloških objekata u Hrvatskoj. Tri su špilje, Samograd, Medina i Amidžina, dodatno zaštićene kao geomorfološki spomenici prirode i uvrštene u ekološku mrežu Natura 2000. Javna ustanova koja upravlja parkom osnovana je 2006. godine i skrbi o području od oko 5620,72 hektara, koje je 2019. proglašeno i značajnim krajobrazom.
Od svih tih objekata samo je jedan uređen za posjete — špilja Samograd, smještena na istočnim padinama brda. Već njezino ime sažima dojam: Samograd znači „sam sagrađen”, a unutrašnjost objašnjava odakle naziv. Špilja je nastala u gornjokrednim vapnencima duž glavne pukotine smjera sjever–jug, a ulaz se otvara u eliptičnoj vrtači i izgledom podsjeća na katedralu.
Samograd je dug 345 metara i dijeli se na četiri velike dvorane, mjestimično visoke i do 40 metara. Imena dvorana čuvaju povijest kraja: Frasova dvorana nosi ime školskog nadzornika koji je špilju opisao još 1850. godine, Perušića dvorana spominje plemićku obitelj Perušić, Karlovića dvorana posvećena je banu Ivanu Karloviću koji je Liku i Krbavu branio od Osmanlija, a Kukuljevića dvorana povjesničaru Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom.
Prostor obiluje stalaktitima, stalagmitima, sigastim stupovima i dvama sigastim mostovima, a boje sežu od bijele preko crvenkaste do gotovo crne. Kroz cijelu špilju vode stube ručno uklesane u sigovinu krajem 19. stoljeća — njih oko petsto. Unutar špilje pronađeni su ulomci keramičkog posuđa i kosti iz kasnoga brončanog i željeznog doba, a upravo je o Samogradu 1889. godine objavljena prva novinska vijest o nekoj špilji u Hrvatskoj.
Posjet je moguć isključivo u pratnji vodiča, a temperatura u špilji tijekom cijele godine ostaje oko 8 stupnjeva Celzija — topliji odjevni sloj nužan je i usred ljeta. Imena ostalih objekata daju naslutiti njihovu raznolikost; među njima je i Budina ledenica, špilja u kojoj se zadržava led. Oni nisu otvoreni za javnost, upravo radi zaštite osjetljivoga podzemlja.
Park, međutim, nije samo špilja. Kroz njega vodi poučna staza „Čovjek i krš”, a nakon manje od kilometar i pol hoda dolazi se do vidikovca s kojeg puca pogled na rijeku Liku, okolna brda i Velebit u daljini. Uz njega su uređeni vrt s autohtonim ličkim biljem te ručno izgrađena „hobitska kućica”, dok je drugi vidikovac opremljen vjetroorguljama. Pojedinosti o obilasku navedene su na stranici o špilji Samograd, a prijedlog cjelodnevnog programa u tekstu o izletu u Liku.
Stari grad Perušić — Turska kula
Više od stoljeća i pol Perušić je bio osmansko uporište, a svjedok tog razdoblja i danas se uzdiže nad mjestom. Riječ je o utvrdi koju mještani zovu Turska kula, premda su je podigli mnogo prije Osmanlija.
Tvrđu su početkom 15. stoljeća, naslijedivši posjed od Frankopana, sagradila braća Dominik i Gašpar iz plemićke obitelji Perušić, po kojoj je mjesto i dobilo ime. Bila je nepravilna četverokutna tlocrta, s tri polukružne kule-stražarnice na uglovima spojene obrambenim zidovima, a u sredini se uzdizao visoki cilindrični toranj na tri kata — upravo po njemu cijela građevina nosi pučko ime.
Osmanlije su Perušić zauzeli 1527. godine, nakon što su poharali veći dio Like. Godine 1555. utvrdu je obnovio i ojačao Malkoč-beg, a kula je zbog svoga geostrateškog položaja postala glavno osmansko uporište u Lici — ono što je Udbina značila za Krbavu, to je Perušić bio za Liku. Kao dio ličkoga sandžaka ostao je pod osmanskom vlašću do oslobođenja 1689. godine, kada je preostalo stanovništvo pokrstio svećenik Marko Mesić.
Cijelo je to područje stoljećima bilo granica triju velikih sila — Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva — pa je rat bio gotovo stalno stanje. Od nekoć moćne utvrde danas je sačuvan jedan kat glavne kule i tragovi temelja vanjskih zidina, no i toliko je dovoljno da se Turska kula ubraja među najbolje očuvane obrambene utvrde u Lici. Na zidovima su još vidljivi otvori za topove te mjesta stražarnica i izvidnica.
Malo je sakralnih građevina koje su u svojoj povijesti mijenjale i vjeru kojoj služe. Crkva na uzvisini tik uz Tursku kulu jedna je od njih.
Pretpostavlja se da je nastala u 13. stoljeću kao gotička crkva, podignuta na temeljima još starije građevine. Dolaskom Osmanlija 1527. godine pretvorena je u džamiju i tu je ulogu imala desetljećima, sve do oslobođenja Like. Poslije je preuređena u kasnobaroknom i rokoko stilu, no zvonik je zadržao kasnogotička obilježja, poput šiljastolučnih otvora.
Jednobrodna je i duga 42 metra, a u njoj se čuva 28 elemenata interijera upisanih na popis spomenika kulture. Zbog te slojevite povijesti i umjetničke vrijednosti smatra se jednom od najljepših sakralnih građevina ličkoga kraja, a s uzvisine na kojoj stoji pruža se širok pogled na Perušić.
Rijeka Lika i aktivni odmor
Rubom perušićkoga kraja vijuga rijeka po kojoj je cijela regija dobila ime. Lika je najdulja ponornica u Hrvatskoj — duga je 78 kilometara, a dio toka provede pod zemljom, poniranjem u krške pukotine.
Upravo je ta rijeka okosnica aktivnoga odmora u kraju. Mirni tokovi pogodni su za vožnju kajakom i kanuom, za koju nije potrebno prethodno iskustvo, kao i za splavarenje. U toplijim se mjesecima u Lici može i kupati, a obližnje jezero Kruščica dodatno je odredište za osvježenje i plovidbu. Uz dozvolu je dopušten i ribolov.
Tik uz rijeku nalazi se i poligon za paintball, smješten uz prostor za odmor i roštilj, pa se i ta aktivnost lako pretvori u cjelodnevni izlet. Pojedinosti su dostupne na stranici o paintballu.
Kosinj — kolijevka hrvatskoga tiskarstva
Jedna od najvažnijih knjiga u povijesti hrvatske kulture nastala je, prema prevladavajućoj tezi, u malenoj ličkoj dolini na području općine Perušić. Kosinj se smatra mjestom prve hrvatske tiskare i najstarije tiskare na cijelome slavenskom jugu.
Ondje je krajem 15. stoljeća dovršen Misal po zakonu rimskoga dvora, prva hrvatska tiskana knjiga, čije je tiskanje okončano 22. veljače 1483. godine. Bio je to prvi misal u Europi otisnut nelatiničnim pismom, glagoljicom, i to samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma. U spomen na taj događaj 22. veljače danas se obilježava Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Nekoliko godina poslije, oko 1491., u Kosinju je otisnut i glagoljski brevijar.
Valja napomenuti da o točnom mjestu prve tiskare struka još raspravlja, uz Kosinj se spominju i Venecija, Modruš te Istra, no Kosinj je među najozbiljnijim kandidatima. U dolini se nalazi i kameni most iz 19. stoljeća, jedan od prepoznatljivih kosinjskih motiva.
Jela Car — najveće stablo Velebita
Nedaleko od Kosinja, iznad Kosinjskoga Bakovca, raste živi spomenik prirode. Riječ je o jeli Car, najstarijoj i najvećoj običnoj jeli (Abies alba) u Europi.
Procjenjuje se da je starija od 500 godina, što znači da je, ako je u Kosinju doista djelovala glagoljska tiskara, već tada bila mlado stablo. Tijekom stoljeća preživjela je i udar groma. Do nje vodi ugodan i dobro označen šumski put dug oko dva kilometra, a smještena je na području Parka prirode Velebit, u općini Perušić.
Lički okusi
Izlet u Liku teško je zamisliti bez tanjura tradicionalne hrane. Kraj je poznat po ličkom krumpiru sa zaštićenom oznakom izvornosti, domaćim sirevima poput base i škripavca, janjetini i jelima ispod peke.
U Perušiću i okolnim selima posjetitelje dočekuju obiteljska gospodarstva, konobe i kušaonice. Među njima je i obiteljska proizvodnja rakije s tradicijom duljom od stoljeća, gdje se uz degustaciju može čuti i pokoja priča o povijesti kraja. Domaćinstva rado preporuče gdje se najbolje jede, pa lokalni savjet ovdje vrijedi više od bilo kojega vodiča.
Kako isplanirati posjet
Perušić je lako dostupan: do njega se dolazi izlazom s autoceste A1, državnom cestom D50 ili vlakom na pruzi Zagreb–Split, a Pećinski park Grabovača udaljen je 2,5 kilometra od središta mjesta.
Špilja Samograd razgledava se isključivo uz vodiča i u ograničenim terminima, pa je radno vrijeme i cijene uputno provjeriti unaprijed na službenim stranicama parka, osobito izvan ljetne sezone. Zbog stalne temperature od oko 8 stupnjeva obvezni su topliji odjevni sloj i obuća s dobrim potplatom.
Sadržaja ima za cijeli dan, pa i za dva. Prijepodne se može posvetiti parku i špilji, a poslijepodne utvrdi i crkvi ili izletu prema Kosinju i jeli Car. U svim zaštićenim područjima vrijedi isto pravilo: ostaje se na označenim stazama, a sige, biljke i životinje ne diraju se — jer ono što je priroda gradila tisućljećima čovjek može oštetiti u trenutku. Uz takvu pripremu Perušić se iz mjesta koje se mimoilazi pretvara u odredište kojem se vrijedi vraćati.